Christian Durieux

Počeo je crtati kao dijete, zavolio strip jer "nije volio crtanje crtanja radi, već kako bi ispričao priču", a s 13 godina pokucao na vrata belgijske strip revije Spirou nadajući se da će mu objaviti priču. Ta je priča odbijena ("ali jako ljubazno", reći će), a stripu se vratio nakon zaobilaznog puta preko studija književnosti i kratke profesorske karijere. Prvi mu je album izašao 1990., i otada se bavi samo stripom ("nekada žalim što nemam vremena za ništa drugo, jer me zanimaju i novinske karikature i ilustracije knjiga", napominje usput), kao scenarist, crtač i samostalni autor. Trenutno radi na priči Spirou (scenarij i crtež), te surađuje s Christianom Perrissinom (Kongo, El Nino, Martha Jane Cannary) na priči o životu jedne gejše ("priča koja iziskuje strahovito mnogo dokumentiranja"). Fibra je objavila njegova četiri toma Časnih ljudi u integralnom izdanju.

Kao i glavni lik Časnih ljudi, Philippe, i ti si zamijenio grad, Bruxelles, za selo (Pujol Sur Ciron, u kojem autor sada živi, nalazi se na oko sat vremena vožnje od Bordeauxa ima manje od 1000 stanovnika op.a.). Knjižara iz stripa je u biti tvoja sadašnja kuća, trg pred crkvom i dućan stvarno su tamo. Koliko si elemenata iz stvarnog života preuzeo u ovom stripu?

Valja kazati da smo prva dva albuma Časnih ljudi napisali Jean-Pierre Gibrat i ja zajedno. Nas dvojica nemamo isti karakter, isti životni put, ne doživljavamo stvari na isti način, pa se tu miješaju elementi njegove osobnosti s mojim karakteristikama. Na zadnja dva nastavka sam radio sâm, pa je i glavni lik dobio mnogo više moje osobnosti. Mislim da se više vidi njegova kontemplativna, sanjareća strana.

Ima u stripu ideja koje su proizašle iz svakodnevice – tako je recimo Jean-Pierre došao na ideju friziranja u vlaku. Jednog se dana našao u vlaku bez knjige, a pred njim četiri sata puta! Tada je pomislio "ionako se dosađujem, nemam što za raditi, a trebam kod frizera, da barem postoji frizer u vlaku!". Također, ima tu i istinitih anegdota. Tako mi je jedan prijatelj povjerio priču o svojem pradjedu koji je na kraju 19. stoljeća prošao cijeli Put svile s Nadarom, jednim od velikih fotografa svog vremena. Taj je pradjed ostavio iza sebe svoj dnevnik i, unutra, Nadarove fotografije. To me putovanje potaknulo na sanjarenje, pa sam stoga i stvorio lik koji odluči poći na to putovanje. Također, u posljednjem, četvrtom tomu stripa glavni lik razbije nos i čitav strip provede u gipsu. Taj me detalj jako zabavljao, jer se radi o autobografskoj anegdoti. Meni se to dogodilo s 15 ili 16 godina, taman uoči puta u Berlin s prijateljima. Bilo je to doba Berlinskog zida, pa su mi gotovo zabranili da uđem u Istočnu Njemačku jer nisu mogli vidjeti moje lice od gipsa. Isto tako, to su godine kad želiš upoznavati cure, izlaziš van s prijateljima, a tebi je lice u gipsu...Mislio sam da bi bilo zabavno to ubaciti u priču, imati lika koji će kroz čitav jedan nastavak nositi gips na licu.

Ispričao sam i neke intimne stvari. Kada mi je otac umro, postavio sam si pitanje "kakav sam ja otac svojoj djeci?". Njegova me smrt potakla da promislim svoju ulogu oca, i otuda epizoda u kojemu se Philippe prisjeća svoga djetinjstva, trenutka kada ga je otac spasio od hrpe nasilnika. To se stvarno dogodilo između moga oca i mene.

Također, osim izgledom pojedinih građevina u selu, poslužio sam se i imenima ljudi iz sela, iako sam im dao druga zanimanja, druge karakteristike. No svaki put kada bi "posudio" ime stvarne osobe, unatoč razlikama u osobnosti, to bi stvorilo neku vrstu familijarnosti, lik bi mi postao bliži, bolje bi ga "osjetio". S obzirom da je lokacija same priče dosta bitna, radi se o imenima koja dolaze iz te regije, što za mene pridodaje vjerodostojnosti priče.

Iako strip jeste svojevrsna društvena kronika Francuske danas, prva dva albuma koja si napravio s Jean-Pierrom Gibratom i zadnja dva samostalna nastavka toj kronici pristupaju na nešto drugačiji način...

Jean-Pierre je imao ideju, od početka, da naš strip bude društvena kronika/kritika – i ja sam bio spreman pridružiti mu se u tome pothvatu.

Mislim da sam nastavio u tom smjeru u druga dva toma, no na drugačiji način. Ostalom, i okolnosti se mijenjaju! U prvom albumu smo u Parizu, u drugome u vlaku, zbog Philippeovog posla, a zadnja dva zbivaju se na selu. I u njima govorim o problemima u društvu, no problemi nisu nužno isti na selu i u gradu, niti se gleda na njih na isti način. Recimo mogu reći da u svom selu ne poznajem gotovo nikoga tko je nezaposlen. Ima nezaposlenih, sigurno, ali ih se ne vidi na isti način, socijalna bijeda pojavljuje se u drugačijem obliku nego u gradu. Želio sam u ovom stripu obuhvatiti različite sfere života, progovoriti u isto vrijeme o društvenim i političkim problemima, no i naći se u polju intimnog, ljubavnog, obiteljskih odnosa... Najdraže mi je kad ljudi kažu "žao nam ih je ostaviti". Dakle ne "žao nam je zbog kraja", ili "zbog načina na koji ih ostavljamo", nego zbog toga što su se navikli živjeti s likovima stipa.

Kako to da si se u zadnjem, četvrtom tomu odlučio sam raditi boju?

Znao sam da želim uvrstiti neke scene koje sam oslikavaju ambijent, kao što su recimo scene poplave u selu...Htio sam da obrisi budu nejasniji. Kad samo crtaš, daješ jasniju liniju stvarima, bolje određuješ prostor, jasnije postavljaš granice i obrise. Kad sam odlučio raditi boju samostalno, dobio sam veću slobodu, iako je to nažalost značilo da se moram odvojiti od koloristica, prijateljica s kojima sam surađivao na prva tri albuma.

Okušao si se i u nešto dokumentarističkijim vodama, pa si tako napravi crtež za album Le captive  ("Zatočenik"), na kojemu si surađivao s Christopheom Dabitchem. Crtež je prilično drugačiji od onoga što smo mogli vidjeti u Časnim ljudima i tvojim ostalim albumima, crno bijeli i mnogo suzdržaniji, a sam je scenarij pripovjeda neobičnu istinitu priču o Albertu Dadasu, koji je prvi zabilježeni slučaj dromomanije (manije putovanja). Kako je to raditi na stvarnoj priči, što to mijenja za tebe?

To mi je bio prvi puta da sam radio u dokumentarnom žanru, i malo sam se pribojavao toga. Naviknutiji sam baviti se suvremenijim temama, a ovo je zahtjevalo opsežnu dokumentaciju. Grafički jeste drugačiji. Proučavao sam sve što je imalo veze s periodom radnje priče, dakle krajem XIX. stoljeća, na primjer impresionističko slikarstvo. Ima tu puno slika industrijske revolucije, dima, parobroda, parnih vlakova...pa sam htio svemu tome dati neodređenije oblike, tonove. Također, ranije sam radio dosta "urbane" priče, dok je u ovoj bilo puno pejsaža...

Što se tiče čisto dokumentarističkog stila, ili reportaža u stripu, nisam siguran da je to pravi format za mene. Bolji sam kada govorim o nečemu što je dio mene, mom pogledu na svijet. A taj moj svijet uvijek pomalo naginje sanjarenju, ne potpunoj realnosti. Nisam siguran da sam baš dobar promatrač svoga doba. Mislim da za dokumentaristički prikaz svijeta treba imati bistrije oko nego što je moje. Je li to zato što sam kratkovidan? (smijeh)

U radu s Jean-Pierrom Gibratom shvatio sam da ja nisam nužno stvoren za savršeni realizam. Sviđa mi se kada priča ima u sebi nešto bajkovito, sanjarenje...U drugome tomu Časnih ljudi recimo već ima te bajkovitosti, kada se dvoje zaljubljenih nađe u vlaku kako bi se učili friziranju, pa stavljaju perike na glavu, sviđa mi se takva slika svijeta.

Budući da si karijeru započeo kao crtač, kako ti je gledati kako netko drugi crta tvoj scenarij?

Zanimljivo. Dok pišem scenarij za priču, ja u glavi već stvaram slike, pa je interesantno vidjeti kako netko drugi slika istu situaciju. Kad netko drugi "prevede" u crtež ono što si ti napisao, tvoju priču, zapitaš se "zašto je izabrao ovaj kut, ovaj kadar? Možda bi i ja mogao nešto promijeniti u svome crtežu." Kada se suočiš s pogledom druge osobe to ti može pomoći da obogatiš svoj crtež. Mislim da mi rad s drugim crtačima nije utjecao na to da promijenim crtež, nego način na koji slikovno pričam priču. Naime kod stripa nije stvar u tome da jedan dijalog odgovara jednoj sceni, prava je umjetnost nanizati te scene, i da ta cjelina dobro funkcionira skupa.

Kad na novi projekt, crtati nešto svoje, možda ti baš pomogne iskustvo rada s drugim autorima, možda se riješiš svojih tikova...

Koji bi bili tvoji tikovi?

Ne mogu točno odrediti, reći da se radi o samo jednoj stvari, jednoj slici. Mogu reći da se s vremenom, pokušavam "izvući iz tikova" vezanih za strip kao žanr. Mislim da je strip, kao žanr, mnogo izgubio jer je konstantno gledao unatrag na to kako se stvari "rade u stripu". Mnogo ljudi koji se bave stripom gledali su kako su se stripovi radili prije, pronalazili uzore za svoj rad u stripovima svojih prethodnika...A trebamo pronaći inspiraciju u tisuće drugih stvari, u stvarnosti samoj...Na primjer, recimo da crtaš stablo. Jedna lipa nije isto što i stablo kruške. A jako smo dugo u stripu crtali, stabla recimo, na isti način. Sada se trudim izaći iz te sheme, želim da svaka stvar bude individualizirana, da je doživiš za ono što jeste, a ne kao nekakvu generalizaciju, karikaturu ili  apstrakciju. Recimo u stripu "Časni ljudi" (Gens honnetes) mi je bilo jako teško (koliko god se to činilo jednostavnim) nacrtati – vinograd! To je jedna od stvari koje su u isto vrijeme jako neodređene, ali i imaju jasan, svima prepoznatljiv oblik. Isto je s licima. Recimo, kad crtamo žene, crtamo ih prema uvijek istim kanonima ljepote. Ponavljamo iste klišeje. Već dugo sanjam o tome da napravim erotski strip, ali mislim da je užasno teško prenijeti erotske emocije u crtež, da budu izvan tih već postojećih klišeja, a da se osjeti tjelesnost. Mislim da moram još puno sazrijeti da bih uspio u tome.

Još jedna stvar koja se tiče karikaturalnosti: mogu reći da žalim zbog nekih stvari u prvom albumu Časnih ljudi...Postoji recimo lik ovršitelja koji dođe isprazniti Philippeovu kuću , te na kojega ovaj kasnije nabasa u restoranu. Žao mi je što sam napravio karikaturu  od ovršitelja. Bilo bi mnogo interesantnije i suptilnije da je taj ovršitelj pokazao žaljenje, humanost. To je jedna od stvari koju bih promijenio da sada radim taj album, stavio bih u njega više ljudskosti a manje karikature. Ako žalim za nečime, to je što je u prvom tomu, za moj ukus, malo previše karikaturalnosti.

Jelena Prtorić

Na vrh