Crtao je stripove i ilustracije različitim stilovima, inspirirajući se Hogarthom, Andriolom i Raymondom, ali njegova je osobnost prvi put isplivala na površinu 1947. kad od pokojnog Cortinasa preuzima serijal Vito Nervio.

U početku je nastavio crtati stilom svog prethodnika, da bi se zatim oslobodio svih utjecaja i počeo formirati svoj vlastiti grafički izraz koji je dobio konačne obrise na njegovom sljedećem važnom projektu, serijalu Sherlock Time, koji se pojavio 1958. Može se reći da je to bio jedan od ključnih momenta u njegovoj karijeri, jer je s tim stripom započela njegova profesionalna suradnja sa Hermanom Oesterheldom, najvećim argentinskim strip scenaristom. Upoznavši Oesterhelda, postao je član takozvane Venecijanske grupe, koju su činili i Hugo Pratt, Ivo Pavone, Horacio Lala, Mario Faustinelli i Alberto Ongaro, s kojima je crtao neke stripove za Oesterheldovu izdavačku kuću Frontera. Najpoznatiji od njih bio je, naravno, Ernie Pike, na kojem se mijenjao s još jednim velikanom stripa, besmrtnim Hugom Prattom. Navodno je upravo zahvaljujući Prattu, koji mu je tijekom jedne burnije rasprave rekao “crtaš smeće, možeš ti puno bolje!”, počeo intenzivno raditi na razvijanju vlastitog stila.

1960. počinje raditi za izdavačku kuću Fleetway iz Londona, crtajući uglavnom ratne priče iz Drugog svjetskog rata, ali i nekoliko vestern serijala kao što je Kit Carson. Namjeravao je preseliti se u Veliku Britaniju, ali ga je smrt njegove prve žene spriječila u ostvarenju tog sna. Tako je ostao u Argentini i 1962., zajedno s Oesterheldom, započinje raditi Mort Cindera, njegovo najpoznatije i najuspjelije djelo, za reviju Misterix. Od tada u svakom je svom djelu vrlo smjelo eksperimentirao i samim tim revolucionizirao tehnike stripovskog pripovijedanja, te zadobio divljenje kolega i kritike.

1966. crta Richard Long, a 1968. sa sinom Enriqueom potpisuje Che, biografiju Ernesta Guevare. Te iste 1966. osniva, zajedno s nekoliko kolega (Pereyra, Zoppi, Borisoff, Garaycochea i drugi), Escuela Panamericana del Arte i na neko vrijeme prekida crtanje kako bi se posvetio školi, u kojoj je predavao crtež i scenarij. 1969. radi novu verziju Eternauta, koja je izlazila u nastavcima u magazinu Gente, ali koja je morala naprasno biti prekinuta zbog slabog prijema Breccinog nekonvencionalnog crteža kod publike. 1972. objavljuje Squadru Zenith za talijanski tjednik Corriere dei Ragazzi, 1973. kreira serijal Agent Nobody, a 1975. adaptaciju Lovecraftovih Los mitos de Cthulhu.

1974. počinje raditi s još jednim velikim argentinskim scenaristom, Carlosom Trillom, tada još početnikom, kojemu je taj Un tal daneri bio debitantski strip. 1977. isti dvojac potpisuje El viajero de Gris i Nadie, da bi 1981. objavili Buscavidas; adaptacija dječjih priča i bajki u verziju “za odrasle”. U međuvremenu je crtao adaptacije nekih klasika znanstvene fantastike, a 1984. objavljuje svoju, sasvim posebnu, verziju Dracule. Njegova zadnja važnija djela su Perramus, političko-satirični serijal o životu za vrijeme diktature koji je pisao Juan Sasturain; vizualno izuzetno atraktivan i zanimljiv, rađen različitim slikarskim i crtačkim tehnikama, Cuentos con moraleja iz 1990., te njegova verzija Sábatovog Informe sobre ciegos.

Gotovo nepresušne grafičke imaginacije, Breccia je bio zaista kompletan autor, koji je razvio istinski osoban stil, usavršavajući i mijenjajući tehnike rada i crtanja, iskušavajući nove putove u stalnom traženju novog izraza, sve do zadnjih radova. Bio je previše skroman i nije se smatrao maestrom, govoreći kako nikad nije mislio da bi njegovi radovi mogli dobiti toliku važnost koja im se danas širom svijeta pridodaje. Bez ikakve sumnje, bio je jedan od najvećih svjetskih strip crtača.

Umro je 11. studenog 1993. godine u Buenos Airesu.