Od burzovnog kraha do Flasha Gordona

Slično kao i Matisse, Alex Raymond nikada nije planirao biti umjetnik, a još manje - crtač stripova. Možda je maštao, možda se poigravao takvom zamisli, ali dao je sve od sebe da do toga – ne dođe. Je li razlog tome bio potcjenjivački stav javnosti spram stripova ili njegova vlastita nesigurnost, teško je reći. Vjerojatno oboje. Kod Matissea, presudna je bila bolest, zbog koje je proveo neko vrijeme prikovan za krevet. Tada je iz dokolice počeo slikati, a možda i ne bi da nije nedugo prije dobio na poklon paket boja. Čudan splet okolnosti, dakle, usmjerio je Matissea prema slikarstvu, a slično je bilo i sa Raymondom. Mladi Alex zaposlio se, još kao petnaestogodišnjak, u nekom burzovnom uredu na Wall Streetu, a ondje bi vjerojatno i ostao, međutim 1929. godine dogodio se čuveni burzovni krah, tragedija koju Amerika i danas pamti kao najveći financijski kolaps u svojoj povijesti. Tako se Raymond, tada dvadesetogodišnjak, našao nezaposlen, bez prave perspektive, u uzdrmanom SAD-u.

"Nisam ni sanjao da ću postati umjetnik", rekao je u intervjuu za knigu "Comics And Their Creators" Martina Sheridana. I zaista, čak niti nakon burzovnog kraha, Raymond nije odustajao od "normalnih poslova" - pokušavao je svašta, ali nije uspio ništa, ponajviše zbog poražavajućeg stanja na sveukupnom američkom tržištu te godine. Ali, sudbina je još jednom promiješala karte na interesantan način - igrom slučaja, njegov je susjed bio Russ Westover, autor danas gotovo sasvim zaboravljenog stripa "Tillie The Toiler". Prilika se ukazala, i Raymond je postao Westoverov asistent.

U početku, stripovi su za njega bili više posao nego umjetnost – ne toliko prema načinu na koji ih je on sam doživljavao, koliko prema okolnostima u kojim je radio. U tom periodu, kreativna sloboda za njega bila je stran pojam, što naročito dolazi do izražaja kod serijala “Tim Tyler’s Luck”, gdje je bio tako zvani “ghost artist” za Lymana Younga. “Ghosting” je pojam koji označava nepotpisanu suradnju – drugim riječima, Raymond je crtao određene djelove stripa, ali svi crteži nosili su potpis Lymana Younga, bez obzira na Raymondov udio u njima. Međutim, “rudarski rad” nije mu štetio. Upravo suprotno, Raymond se zanatski izvještio i 7. siječnja 1934. godine objavio prvi nastavak “Flasha Gordona” . Imao je dvadeset i pet godina – što, na žalost, znači da je već bio proživio više od polovice svog života...

Kroz svemir i prašumu, pa sve do – lule i naočala

“Nijedna ikona popularne američke kulture nije se pojavila u tako malo strip albuma kao Flash Gordon. S druge strane, malo koji fiktivan lik se pojavio u toliko novinskih stripova – ili bio zvijezda toliko različitih oblika masovnih medija.” - napisala je Michelle Nolan. Raymond je, naime, kao i većina tadašnjih autora, radio za dnevne novine. Objavljivao je tri kaiša tjedno (nedjeljom), što znači da je morao funkcionirati unutar vrlo strogih ograničenja, bez prilike da razvija radnju na slobodniji, ekspresivniji način: zakon tržišta bio je jasan – ta tri kaiša morala su ostaviti jak dojam na čitatelje, držati ih u napetosti i neizvjesnosti, tako da željno očekuju nastavak. Jednostavnije rečeno, Raymondov posao bio je da proda novine djeci i mladima koji ih inače nisu kupovali, ali su voljeli stripove.

Radi se o jednostavnoj jednadžbi. U Raymondovo doba, strip nije imao naročito laskav status, a priče o “devetoj umjetnosti” bile bi tada samo dobar vic. I sam naziv – “comic strips” (od kojeg potječe današnje “comics” ili “strip”) bio je manje-više posprdan i potcjenjivački. Dovoljno je i površno poznavanje engleskog jezika: “comic strips” znači “komične pruge”, što opisuje najčešće humorističan sadržaj tadašnjih kaiševa, to jest – “pruga”. Dakle, radi se o jednadžbi koja glasi ovako: Djeca ne čitaju novine + djeca vole stripove = naše novine moraju imati strip.

U takvim uvjetima, nastao je Flash Gordon. Razumljiva je zbog toga određena naivnost temeljne priče, ali ta se naivnost gubi pred slikovitim kreacijama Alexa Raymonda i neiscrpnom maštom Dona Moorea koji je Gordona izmislio i pisao, stvarajući pritom “majku” svih kasnijih space opera (“Star Wars” svakako duguje mnogo Flashu). Istodobno, Alex Raymond je crtao i “Jungle Jima”, još jednu ikonu popularne kulture, a – vjerovali ili ne – te iste godine počeo je raditi i “Tajnog Agenta X-9”, također super uspješan serijal, kojeg je pisao Dashiell Hammett. Raymond je tako, bez ikakvog prijašnjeg iskustva kao samostalan crtač, stvorio iste godine tri junaka, a sva trojica spadaju u sam vrh strip stvaralaštva, ne samo svojeg doba, već i ukupne povijesti ove umjetnosti. “Jungle Jim” nije ostavio toliko dubok trag kao preostala dvojica, ali svejedno pripada eliti, naročito u kontekstu svojeg vremena.

Nakon uvodne dvije godine rada na “Flashu Gordonu”, koje većina kritičara smatra “manje impresivnim” od idućih osam koliko je još crtao Flasha, Raymond je razvio jedinstven stil istodobno snažno povezan sa kulturom prve polovice dvadesetog stoljeća, ali i univerzalno vanvremenski. Jak utjecaj na Raymonda izvršio je crtački stil svojstven autorima filmskih plakata, reklamnih postera i sličnih, popularnih ilustracija. Kao modele često je koristio žene sa postera i novinskih reklama, pa je djelomično i zbog toga kroz svoje crteže prenosio određeno ozračje tridesetih /četrdesetih godina prošlog stoljeća. U Flashu Gordonu, crtao je epske prizore adekvatne sadržaju tog stripa. Sam lik Flasha simbolizira čovjeka kakav bi trebao biti naš “emisar” u susretu sa tuđinskim oblicima života. Sportaš, besprijekorno građen, neustrašiv i inteligentan, Flash je u osnovi arijevski tip. Naravno, jak osjećaj za pravdu i moral izdiže Gordona iznad takve klasifikacije, međutim, radi se nedvojbeno o pravom stereotipu junaka, pa je i crtež takav: precizan, elegantan i ispunjen epskim scenama. U tom pogledu, kao fiktivan lik Flash Gordon svakako je inferioran pred kompleksnom osobnošću Fosterovog Princa Valijanta. No, uzdrmana Amerika trebala je takvog heroja, a par Raymond-Moore bio je na nivou zadatka. Moore se pokazao kao vrelo ideja, neiscrpno je stvarao brojne “narode” planeta Mongo, koji će godinama kasnije inspirirati druge strip autore (pa čak i dobrog starog Sergia Bonellija – krilati ljudi kakve smo vidjeli u Zagoru, dio su folklora planete Mongo). S druge strane, Raymond je munjevito sazrijevao i crtao sve elegantnije figure, stvarao sve jača ozračja, a epski elementi poprimali su dublju dimenziju, kao da se u njih uvlačila određena sjenka emotivne višeslojnosti. A ta, kompleksnija strana Alexa Raymonda doći će do izražaja kroz potpuno suprotan tip lika. On nije atleta, nije neodoljiv – štoviše, on nosi naočale (kao malo koji strip junak), a čak i kada puši, u njegovim ustima nije “fakerska” cigareta, nego – staromodna lula. Radi se, naravno, o Ripu Kirbyiju. Međutim, kao i uvijek kada je u pitanju Alex Raymond, rađanje nove legende moralo se dogoditi – slučajno.

Povratak iz rata – ili – Kako stvoriti novu legendu u pet minuta

1944. godine Alex Raymond pridružio se marincima, a “Flasha Gordona” prepustio je Donu Mooreu i novom crtaču Austinu Briggsu, koji je već surađivao na serijalu (od 1940, kada su uvedene dnevne epizode), budući sa se sam Raymond orijentirao na luksuznija nedjeljna izdanja. Po povratku iz rata, dočekao ga je nizak udarac – više nije mogao raditi Gordona, jer se Briggs zaštitio vrlo povoljnim ugovorom sa agencijom King Features Syndicate koja je imala prava na lika. Zauzvrat, ponuđeno mu je da stvori novog junaka, pa ako rezultati ne budu zadovoljavajući, onda se može vratiti na Flasha. Suprotno svojim izvornim namjerama, Raymond je prihvatio raditi Ripa Kirbyija prema ideji Warda Greena i scenarijima Freda Dickensona. Taj serijal pružio mu je priliku da promijeni pristup. Grandiozni, herojski epovi o Flashu Gordonu diktirali su jednako grandiozne, epske crteže, dok je sofisticirani, ali i realističniji Rip Kirby otvorio Raymondu vrata drugačijeg stila. Ako se ranije inspirirao filmskim plakatima kojima dominiraju odlučni muškarci čeličnog pogleda i moderne Venere ukočene u izrazu nestvarne, božanske ljepote, Raymond je sada više proučavao jednostavne, “svakodnevne” ljepotice sa reklama za kukuruzne pahuljice ili sokove, a muški likovi bili su, u stvari, ljudi s ulice – tamo gdje je Imperator Ming Nemilosrdni morao, usprkos zloj ćudi, biti elegantan u svojoj carskoj zloći, tu su Kirbyijevi neprijatelji mogli biti i ružne, iskrivljene spodobe iz obližnjeg caffe bara. Isto tako, dok je Flash morao biti fascinantan čak i kod izgubljenih bitki, Rip je smio, nakon težeg udarca, neuredno raščupan tražiti slomljene naočale. To je otvorilo sasvim novi kut gledišta za Raymonda i, premda su njegovi raniji crteži nesumnjivo impresivniji na prvi pogled, tek je ovdje došao u prigodu igrati se sa svojim talentom. Jednostavno, više nije morao raditi ukočene grčke kipove zamrznute u trenutku herojskog boja, već se mogao okrenuti – ljudima. Njegov crtež postao je lak i mekan, sve je bolje koristio kontraste crnog i bijelog, a likovi su, lišeni tvrdih, stereotipnih izražaja lica, postali elegantno – svakodnevni. Kao Kralj Mida, koji je svojim dodirom sve pretvarao u zlato, tako je i Raymond ponovo uspio. Kirby je, premda nimalo “televizičan” (za razliku od Flasha ili Jungle Jima) pokupio jednoglasne simpatije, a 1949. u Alexove ruke prispjela je i nagrada Reuben za strip crtača godine. U 22 godine života – od 1934. do 1956. radio je četiri strip junaka i sva četiri postala su dio opće kulture njegovog, ali i našeg doba. No, u tradiciji čovjeka koji je uvijek postupao suprotno od onoga što bi se očekivalo, Raymond je prvo preživio drugi svjetski rat u kome je aktivno sudjelovao, da bi stradao u sigurnoj i ponovo procvjetaloj Americi. 1956. godine poginuo je u prometnoj nesreći.

Raymondova ostavština

“Flash Gordon” jedinstven je primjer stripa koji je imao neponovljivu sreću sa crtačima. Nakon Ramondovog odlaska u rat preuzeo ga je Austin Briggs, a kasnije su serijal crtali od reda sjajni majstori kao što su Emanuel “Mac” Reboy, Dan Barry ili Al Williamson. Najslabiji međi njima je ujedno i “najsvježiji” - Jim Keefe, koji pomalo tupo reprizira stil svojih prethodnika. “Ripa Kirbyija” nastavio je vrlo dobro prihvaćeni John Prentice (kome mnogo duguje i Texov Letteri – blago rečeno), pa se može reći da je Raymond u svakom pogledu imao dostojne nasljednike. Flash je doživio i brojne ekranizacije. Niz TV serija, radio emisija i hit film (poznatiji po hit soundtracku grupe Queen) održali su ga popularnim kroz godine. Zanimljivo, spomenuti film okupio je nevjerojatan niz kino zvijezda – Max Von Sydow igrao je Minga, Ornella Muti njegovu kćer, a Princa Barina kasniji James Bond: Timothy Dalton – međutim, samog Gordona tumačio je polutalentirani ljepotan Sam Jones... Kada se uzme u obzir skupa glamačka ekipa, pa i činjenica da su soundtrack odsvirali megapopularni Queen (dobitnici nagrada za najbolju pjesmu sedamdesetih i za najbolji band osamdesetih!!!), nevjerojatno je da pritom nikome nije palo na pamet poduzeti još samo jedan korak (čitaj: trošak) i naći (čitaj: platiti) – dobrog glumca za glavnu ulogu?! Sam film ima jak erotski naboj, ali ne onoliko jak kao – “Flesh Gordon”, softcore pornić inspiriran istim junakom... I rjeđe spominjani Jungle Jim pojavljivao se na kino platnima. Raymond je tako ostavio dubog trag, međutim - na stranu grupa Queen, niz filmova i TV serija - najimpresivniji ostaju njegovi crteži, koji su svakako položili test vremena, a istodobno savršeno odražavaju duh vremena u kome je živio. Postoje dvije parole kojima se definira umjetnost: “biti ispred svog vremena” ili “uhvatiti duh svojeg doba”. Raymond je napravio oboje.