Dino Battaglia se prvi put pojavljuje u stripu 1946. godine, kad suosniva talijanski časopis Asso di Picche s Hugom Prattom i Albertom Ongarom. U tom će časopisu crtati serijal Junglemen, a po zatvaranju časopisa, Pratt će nastaviti objavljivati serijal u Argentini. Ova će grupa autora, uz još neke, postati poznata kao Venecijanska družina, iako će se Pratt i Ongaro preseliti i nastaviti raditi u Argentini za talijanskog izdavača Cesara Civitu. Battaglia će ipak ostati u Italiji, izabravši radije brak nego selidbu. Ostaje u kontaktu sa svojim prijateljima, i šalje im crteže za serijal Capitain Caribe, a na Ongarov scenarij ovaj će biti objavljen u časopisu Frontera Hectora Germana Oesterhelda. Također će nacrtati Cowboy Kida za argentinski časopis Salgari.

Battaglia se 1950. seli u Milan, gdje će raditi na Pecos Billu za talijanski strip-tjednik Il Vittorioso. Par godina poslije će stvoriti Marka Furyja za tjednik Intrepido, a kasnije će ga Junior Express izdati za britansko tržište. U 1959. će početi raditi za Fleetway, britanskog izdavača preko kojeg će objaviti više kratkih priča u različitim časopisima (Look and Learn, Knockout, Thriller Picture Library). Za talijansko će tržište stvoriti El Kida, udruživši se Gianluigijem Bonellijem 1955., koji će za ovaj strip napisati scenarij. U 60-im godinama 20. stoljeća Battaglia će napraviti niz adaptacija po predlošcima iz klasične književnosti i bajke za časopise Il Corriere dei Piccoli i Il Corriere dei Ragazzi, a 1965. će nacrtati znanstveno-fantastični serijal I Cinque della Selena u suradnji sa scenaristom Minom Milanijem.

Časopis Sgt. Kirk će 1967. godine objaviti njegovu adaptaciju Mobyja Dicka Hermana Melvillea, a s njom će Battaglia dostići umjetničku zrelost i jedinstven, prepoznatljiv stil. Od tada će mu primarni interes biti usmjeren upravo na adaptacije, pogotovo klasična djela književnika poput Edgara Allana Poea, Roberta Louisa Stevensona, Guya de Maupassanta i Ernsta Hoffmanna. U 70-im će godinama Battaglia objaviti niz djela religijskog karaktera, uključujući i biografiju Antuna Padovanskog, ali će nastaviti i s adaptacijama klasika, poput one Rabelaisovog Gargantue i Pantagruela 1979. Na religijskom će nizu raditi zajedno sa svojom ženom Laurom de Vescovi, iako je ona već od 1950-ih počela raditi s njim, uglavnom na scenarijima te kao koloristica. Krajem 1970-ih će početi raditi za Bonelli, koji će objaviti, između ostalih, i Legionara, priču o usamljenoj patroli Legije stranaca smještenu u Saharu 1920-ih godina. 1982. godine će izdati svoj jedini originalni serijal, L'Ispettore Coke, o detektivu Scotland Yarda suočenog s nizom čudnih slučajeva početkom 20. stoljeća.

Dino Battaglia nikad nije dosegao toliku prepoznatljivost kao neki od njegovih kolega, prijatelja i suvremenika, uglavnom zbog svoje sklonosti adaptacijama, ali njegov stil je ostao jedinstven i prepoznatljiv, te se njegova djela i dalje tiskaju. Jedno od priznanja mu je došlo i iz francuskog Angoulemea, gdje je 1975. godine dobio nagradu za najboljeg stranog umjetnika.