Da Argentina nije samo zemlja lucidnih nogometaša, tanga i ukusnog goveđeg mesa, dokazuju i strip autori koji dolaze iz te zemlje. Alberto i Enrique Breccia, Carlos Trillo, Oesterheld, Mandraffina, Salinas, del Castillo (porijeklom Čileanac), Horacio Altuna .. da nabrojimo samo neke. Mnogi od njih su nažalost pokojni, ali trenutno je u svijetu svakako jedan od najcjenjenijih Eduardo Risso, specijalni gost Mafesta 2010.

Rođen je 1959. u Leonesu, u centralnoj Argentinskoj provinciji Cordoba. Već kao dječak pokazuje sklonosti prema crtanju i crta stripove već sa 11 godina, a njegova kariera profesionalnog strip-crtača počinje 1981 kad počinje raditi kratke ilustrirane priče za jedan od najvećih argentinskih dnevnih novina, La Nacion. Uz to, svoje kratke priče objavljuje i u magazinima Erotiocon i Satiricon, sve pod okriljem izdavača  "Columba". Do prvog "pravog" projekta, "Parque Chas"(objavljeno u Heavy Metalu kao Park Charles te u mnogim drugim zemljama, čak i u Poljskoj) dolazi u suradnji sa argentinskim scenaristom, Ricardom Barreirom 1987,  sa kojim radi još jedan album - "Cain", koji se pojavio i na američkom tržištu nekoliko godina kasnije.

1989 predstavlja prvu pravu prekretnicu u njegovoj karieri jer dobiva priliku raditi po scenarijima Carlosa Trilla, jednog od najvećih i najplodonosnijih scenarista u povijesti stripa . Njihov prvi strip, "Fulu"(Fibra) doživio je velik uspjeh, objavljen je i u Francuskoj i mnogim evropskim zemljama (Njemačka, Portugal, Nizozemska i nedavno Hrvatska)te ukupno sadrži 5 albuma. U sljedećim godinama, nastavlja se suradnja Trilla i Rissa  (na stripovima namijenjenih pretežito talijanskom tržištu) te tako izlaze Video Nocturno , Boy Vampire (Libellus) , Borderline, Horror Revisitado, Chicanos (Libellus) itd.. Sve navedene stripove odlikuje sličan sadržaj, uglavnom se radi o noir-pričama o ljudima sa društvenog dna, nabijene akcijom,nasiljem,crnim humorom , sexom ali sa snažnim socialno-društevnim temama i kritikama koje su i danas aktualne. Karakterističan Rissov kontrastno crno-bijeli crtež sa odličnom kompozicijom svake table i brigom o najsitnijim detaljima ,savršeno se uklapa u takav stil priče, što je rezultiralo u činjenici da su svi navedeni stripovi postigli velik uspjeh kod čitatelja i kritike, a i sam Risso ih doživaljava kao svoje najdraže projekte i ističe da je sa posebnim užitkom crtao po scenarijima Carlosa Trilla.  Kao kuriozitet, svakako vrijedi spomenuti i Los Misterios de la Luna Roya ("Red Moon"), dječju bajku, koja predstavlja potpuno drukčiji strip od svih ostalih koje potpisuju ova dva iznimna autora. Gotovo svi ovi stripovi objavljeni, su ili pak čekaju na objavljivanje, na 2 od 3 najveća strip-tržišta na svijetu , Francusko-Belgijskom i Američkom što svakako predstavlja značajan uspjeh, a u Italiji se spomenuti serijali redovito reprintiraju što dovoljno govori o njihovoj kvaliteti. Neki od navedenih stripova objavljeni su i u Hrvatskoj (Libellus,Fibra) i Sloveniji (Strip Bumerang).

1997 počinje usporedno raditi i za Američko tržište. Njegov prvi projekt bio je za Dark Horse Comics i to na stripovskoj adaptaciji četvrtog filma popularnog "Osmog putnika";  Aliens:Resurrection, da bi sljedeće godine na red došao one-shot Alien:Wraith. Spomenuti stripovi nisu postigli značaj uspijeh ali zbog popularnosti "Alien" franšize, omogućili su Rissu da se predstavi široj američkoj publici što nije prošlo nezamijećeno. Uz to, objavljuje i nekoliko kratkih priča u Heavy Metalu ("Incompatible", "Costume party") te nastavlja suradnju sa Trillom na prije početim serijalima.

1998. predstavlja još jednu prekretnicu u njegovoj karijeri. Naime, tada po prvi put dobija prilku surađivati sa scenaristom Brianom Azzarellom, i to na 4-djelnom mini serijalu "Jonny Double", svojevrsnim remakeu kriminalističkog stripa o privatnom istražitelju kojeg su gotovo 30 godina ranije kreirali Len Wein i Mark Wolfman za DC comics. Njihov rad je u tolikoj mjeri oduševio odgovorne u tom izdavačkom gigantu da Risso potpisuje ekskluzivni ugovor sa Vertigom (izdavač pod okriljem DC comicsa, poznat po izdavanju stripova za zahtjevnije čitatelje) te zajedno sa Azzarellom počinje rad na projektu "100 bullets" (100 metaka). Rekli bi, sve je ostalo povijest. Spomenuti serijal postigao je ogroman uspjeh, priča o tajanstvenom agentu Gravesu koji u kovčegu nosi pištolj i 100 neoznačenih metaka koje nudi naizgled slučajno odabranim osobama kako bi bezbolno i efikasno riješile svoje probleme, odmah je zaintrigirala čitatelje. U godinama koje su slijedile, oduševljenje nije splasnulo, posebno kod kritičara, koji su ovaj serijal redovito uvrštavali kao najbolji kriminalistički strip u Americi. Priča je postajala sve zamršenija i intrigantnija, a Azzarellovi britki dialozi i odlično poznavanje slenga različitih etničkih grupa u Americi (meksikanaca,crnaca...) sjajno se uklopila sa Rissovim crtežom, koji je - usavršen na radovima s Trillom na stripovima slične tematike - može se reći u 100 bullets zablistao u punom sjaju. Također, nekonvencionalne naslovnice Dave Johnsona su također jedno od obilježja ovog serijala. A posebno treba spomenuti i činjenicu da je Risso nacrtao (olovka i tuš, bez ičije pomoći)  kompletan serijal koji obuhvaća 100 brojeva po najmanje 22 stranice po broju, dakle preko 2000 tabli. Jedina iznimka je  broj 26, u kome je na tek nekoliko stranica gostovalo nekoliko crtačkih mega-zvijezda, poput Frank Millera, Jordi Berneta i Jim Lee-a. 100bullets završeni su 2009., a svih godina koliko je trajao Rissov rad na tom serijalu, crtež je ostao na visokoj razini i nije došlo do pada kvalitete što predstavlja još jedno priznanje za ovog Argentinskog majstora. Navedeno nije prošlo nezamijećeno kod kritičara što je rezultiralo u osvajanju prestižnih nagrada Eisner i Harvey, svojevrsnim stripovskim oskarima, za 100 metaka. 2001. Risso (naravno uz Azzarella) prima Eisnera za "best serialized story" (najbolji serijal), a 2002. prima čak 2, i to za Najboljeg crtača/tušera i najbolji serijal . 2004. opet sa Azzarellom dobivaju nagradu za najbolji serijal. Međutim, tu nije kraj nagradama za 100 bullets. 2002. dobijaju i 2 nagrade Harvey; za najboljeg autora i najboljz priču. Iste godina Risso dobiva i nagradu "Yellow kid" za najboljeg crtača.

Još jedno veliko priznanje stiže 2000., kad Risso dobija priliku nacrtati kratku priču po Azzarellovom scenariju za kompilaciju "Batman:Black and white Vol2", kompilaciju kratkih priča o Batmanu na kojima su radili najveći svjetski autori stripa. Na taj način Risso se pridružuje velikanima kao što su Mike Mignola, Jim Lee, Jordi Bernet, Gene Colan, John Buscema, Enrique Breccia,Alex Ross, koji su svoje radove objavili u toj kompilaciji,  te se na taj način definitivno formira kao crtačka super zvijezda.

Uz iscrpljujući rad na 100bullets, Eduardu nije ostalo mnogo vremena za ostale projekte, pa tako nekoliko godina paralelno radi samo na  kratkim pričama za magazine "Heavy Metal",  "Flinch", "Heart throbes",  "Weird western tales", "Transmetropolitan" , a napravio je i nekoliko naslovnica/ilustracija za druge serijale pod okriljem DC comicsa; "Adventures of Superman", "Wonder Woman", "Red Sonja #5"  i "Green Lantern:Secret files" te ilustraciju za monografiju "Bernet". Prije potpisivanja ekskluzivnog ugovora sa DC comics radi i naslovnice za Marvelov 4-djelni mini serijal "Spiderman - Tangled Web".

2003. dolazi do definitivnog potvrda Eduardovog ugleda kad se kompletan tim 100 bullets (pisac Azzarello, crtač Risso, crtač naslovnica Dave Johnson te koloristka Patricia Mulvihill) na nekoliko mjeseci seli na redovni serijal Batmana i radi brojeve 620-625 pod nazivom "Broken City". Iako je Rissova interpretacija Mračnog viteza u ovom serijalu vizualno maestralna, ovaj rad nikad nije dostigao veliku popularnost. Što zbog lošijeg Azzarellovog scenarija (koji se okušao i na Supermanu, ali također bez većeg uspjeha)  što zbog činjenica da je prošlih nekoliko brojeva Batmana crtao Jim Lee po scenariju Jepha Loeba ("Batman:Hush") za kojim je američka publika doslovno (nepravedno) poludjela pa tako Rissov nastavak (opet nepravedno) nije dobio publicitet koji je svojim radom svakako zaslužio. Ali kritika ga je još jednom dobro prihvatila, pa je tako dobio još jedno priznanje kreiravši prvu Batman statuu/kipić u serijalu Black&White, iznimno popularanu među kolekcionarima širom svijeta. Tek nakon Rissa, statuu su dobili i Bolland, Bisley, Frank Miller itd.

Nakon isteka ekskluzivnog ugovora sa DC comics, prelazi u Marvel i (paralelno sa 100 metaka, naravno) crta 3-djelnu epizodu o mladosti jednog od najpopularnijeg superheroja, Wolverinea, pod nazivom "Logan". Scenarijo potpisuje poznati američki pisac Brian K. Vaughan, koji je planetarnu popularnost stekao pišući  TV seriju "Lost" , a među stripofilima poznat je po serijalu "Y:The last man" i "Pride of Baghdad".Međutim, zbog Vaughanove preokupacije na sve popularnijoj seriji Lost (emitirana i na Nova TV), scenarijo za Logana je redovito kasnijo, ali i kad je strip konačno izašao 2008. (postoje verzija u boji i crno-bijela verzija), bilo je jasno da je to daleko od onoga što BKV može i što su fanovi željeli. Risso je i ovog puta korektno odradio posao, mada njegov rad na Loganu sigurno ne spada među njegove najbolje.

2009. predstavlja novi početak za Eduarda. 10-godišnji rad na 100 metaka je uspješno završen, a Risso je već potpisao novi ekskluzivni ugovor za DC comics. U planu je još jedna Batmanova priča, a domaće čitatelje posebno će obradovati činjenica da se ponovo sprema suradnja Trillo-Risso.