Jacques Tardi odrasta u vojnoj obitelji, u kojoj su mu oba djeda borila u 1. svjetskom ratu, a otac u Drugom, a uz to je bio i karijerni vojnik. Iako nitko od boraca nije naročito htio prolaziti kroz ta iskustva i prenijeti pričom strahote istih mladom Jacquesu (djed po majci se nije ni vratio iz rovova), ali baka mu je kasnije ipak prenijela dio toga s čim se djed (po ocu) borio, kako u rovovima, tako i pri povratku. Osim noćnih mora, Tardiju će se rat i nacionalizam zgaditi do kraja života, a značajan dio njegovog repertoara bit će smješten u Prvi svjetski rat ili netom nakon njega, kao kulisa ili često i centralni element priče. Iako će na Tardijev razvoj utjecati i mnogi strip-velikani, njegova baka će se također pobrinuti da, uz strip, mladi Tardi čita i velika djela svjetske književnosti, upotpunjujući njegovo obrazovanje i šireći popis pozitivnih utjecaja na njegov kasniji rad.

Tardi će studirati na likovnoj akademiji u Lyonu, iako nikad nije diplomirao. Kasnije će promijeniti smjer i diplomirati umjetnost murala, te se pokušava zaposliti u Piloteu i Pif Gadgetu. S kolegom Jean-Michel Nicolletom radi na priči o Prvom svjetskom ratu, ali u početku prima odbijenice od oba časopisa. Ipak, primijetit će ga par iskusnijih stripaša, te će mu ponuditi ilustraciju par kratkih priča, što će Tardi prihvatiti, te na čemu će raditi sljedećih par godina. Na scenarij Pierrea Christina (Linus), Rumeurs sur le Rouergue postaje Tardijev strip-prvijenac, a ovaj avanturistički strip i prvi dio serijala Legendes d'Aujourd'hui izražene socio-političke dimenzije biva izdan 1972. godine. Iako će kasnije prepustiti crtež serijala Bilalu, njegovih će prvih devet priča u Piloteu kasnije biti objavljeni u knjizi Mouh-Mouh.

1972. godine po prvi put koristi lik fotografa Luciena Brindavoinea u priči Adieu Brindavoine, koji će se dvije godine kasnije pojaviti i u priči La Fleur au Fusil, a ove će označiti početak njegove umjetničke zrelosti, s pričom smještenom na početak Prvog svjetskog rata. Iste godine će za Dargaud napisati Le Demon des Glaces, priču o putovanju broda Anjou od Murmanska do Le Havrea Arktičkim morem na kojem nađu beživotnu olupinu drugog broda na vrhu ledenjaka – ovaj će strip, pak, biti značajan pokazatelj Tardijeva ekperimentalnog pristupa crtežu, ovdje inspiriran i sličan gravurama 19. stoljeća. Također 1974. godine, još jedan strip označava prekretnicu u dotadašnjem radu, La Veritable Histoire du Soldat Inconnu. Polusnovita fabula strujom svijesti se polako kreće prema kraju – jedinom djelu narativa s kojim Tardi kreće, ostalo je fantastična i surealna improvizacija. Sličan crno-bijeli stil ponovit će u više kasnijih priča, objavljenih tijekom 70-ih godina u časopisima poput Metal Hurlanta i L'Echo des Savanes. Sredinom i do kraja 70-ih godina, crta još i Polonious u suradnji sa scenaristom Picaretom, te par westerna, od kojih se ističe Blue Jackett (scenarij Claude Verrien).

Ogroman uspjeh i široku publiku stiče 1975. godine prvim brojem dugogodišnjeg serijala Les Aventures Extraordinaires d'Adele Blanc-Sec. Priča prati naslovnu junakinju u Parizu razdoblja Belle Epoque, a uz to što piše romane, često biva upletena u misteriozne slučajeve, te je tako njen sličniji onom privatne istražiteljice. Tardi stvara ovaj lik, između ostalog, jer primjećuje značajan nesrazmjer u prisustnosti glavnih ženskih likova, a sama Adele cinično gleda na samodopadne, naivne građane, zatucane patriote, arogantne policajce ili ljubomorne žene, te radi sve na svoj način. Ipak, ono što biva definitivno zapaženo je i Tardijev povijesno-fantastični pristup – unatoč jasno određenoj povijesnoj epohi, Adele se u svojim avanturama susreće s pterodaktilima i pretpovijesnim majmunima, odnosno znanstvenicima s namjerom da stvore iste, a time podsjeća na trend fantastičnih trilera baš u razdoblju Belle Epoque. Glavna junakinja najviše i podsjeća na stvarnu osobu iz te epohe, feministkinju i libertarijanku Caroline Remy – Severine. Ovaj će serijal ostati vjerojatno najprepoznatljiviji Tardijev rad – kreativan i svjež, ne oslanja se previše na stvarnu povijest ili književne predloške – ovo je pripovjedački tour de force nesputanog imaginarija. Naravno, za ovaj će uradak biti višestruko nagrađivan, a spomenimo samo nagradu za najboljeg francuskog crtača iz Angoulemea, te belgijsku nagradu Saint-Michel. 2010. Luc Besson snima i film po ovom predlošku, a ovaj biva izrazito dobro primljen, dok sam Tardi ima cameo ulogu u tom filmu.

Nagrade i priznanja će biti standard, a ne izuzetak i u njegovom kasnijem, i dalje plodnom stvaralaštvu. Sa scenaristom Jean-Claudeom Forestom radi Ici Meme, gdje uvodi lik pomalo izgubljenog Arthura Memea, preveden na nekoliko jezika, te ponovno nagrađenog na festivalu stripa u Angoulemeu. Osim originalnih scenarija, Tardi će stvoriti i par veoma uspješnih adaptacija, a u 70-ima počinje serijom Manchetteovih romana: Griffu, Le Petit Bleue de la Cote Ouest i O dingos, o Chateaux!, koje radi s vremena na vrijeme u slijedeća dva desteljeća. Treba spomenuti još jednu popularnu Manchetteovu adaptaciju, Mali blues sa zapdne obale, objavljene u izdanju Les Humanoide Associesa 2005. godine. Veoma popularne bit će adaptacije Maletovih romana o privatnom detektivu Nestoru Burmi, od kojih Tardi crta prvih pet priča, počevši s Brouillard au Pont de Tolbiac 1982. godine. 1990. godine će pod djelu Jeana Vautrina napraviti Tardi en banlieue, crtani roman o pariškim predgrađima.

Svakako treba posebno izdvojiti njegove radove na temu rata, ponajviše Prvog svjetskog. Najpoznatiji njegovi radovi s ovom temom su La veritable histoire du soldat inconnu, Le Trou d'obus, Ou vas-tu petit soldat, C'etait la guerre des tranchees te Putain de guerre. Njegovo stvaralašto u ovom segmentu je prepoznato kao iznimno, što zbog umjetničke kvalitete, ekspresivnosti, odnosno povijesne točnosti, zahvaljući suradnji s povjesničarom Jean-Pierreom Varneyem. Drugi svjetski rat je također dio repertoara, a najpoznatiji je ovdje Moi, Rene Tardi, prisonnier de guerre au Stalag II-B, koji se temelji na svjedočanstvima njegova oca. Kroz svoja i posredna iskustva njegove obitelji, Tardi je bio i ostao duboko društveno osviještena osoba, te također nepovjerljiv prema vladama i idejama nacionalizma, te je tako 2013. godine odbio i visoko odličje Legije časti. Osim stripom, Tardi se bavio i ilustracijama, najčešće naslovnica knjiga, časopisa te filmskih plakata, a njegove zbirke ilustracija se mogu naći u izdanjima Futuropolisa i Castermana. Osim mnoštva nagrada za pojedinačna djela, Tardi će primiti i više nagrada za životno djelo, odnosno cijeli svoj opus, uključujući Veliku nagradu Angoulemea (Francuska) i Will Eisner Hall of Fame (SAD).