Rođen je 14.6.1944 u Barceloni, gdje i danas živi. Dolazi iz obitelji crtača i pisaca pa slobodno možemo reći da mu je sudbina bila postati crtačem stripova. Strast za crtanjem nasljedio je od svog oca, Jorgea, koji je nekoliko godina proveo boreći se u Španjolskom građanskom ratu. Njegov najpoznatiji strip je humoristična Dona Urruca, a karijera mu je prekinuta naglom smrću u 38. godini. Mladi Jordi je želio nastaviti rad svog oca pa je tako Dona Urruca ujedno prvi Bernetov strip. Nakon godine dana, zasitio se takvog stripa i željan crtati kao i svoji crtački uzori (Raymond, Foster, Caniff, Robbins, Toth) napušta projekt i kreće u nove izazove.

Put je dosta trnovit... Radi na nizu manjih ("Poncho Yucatan", "Hazanas de Rosicler") i slabije plaćenih projekta, među kojima i neki za strane izdavače poput Fleetway publishing u Engleskoj. Uvjeti su bili poprilično nepogodni za mladog Jordija, jer se nije smio potpisivao na svoje table, a niti su mu originali vraćeni jednom kad ih je poslao u Englesku itd. Godine 1965. posredstvom svog ujaka ulazi na belgijsko tržište i za magazin Spirou crta "Dan Lacombea" te kasnije i "Paul Forana". Za Spirou radi ukupno 6 godina te polako stiče sve veći ugled među izdavačima, publikom i kritikom. 1972. za njemačko tržište radi homoristično-erotski strip WAT 69, te iduće godine "Andrax" strip o sportašu teleportiranom 2000 godina u prošlost po scenariju Petera Wiechmanna, za talijansko tržite radi serijal kratkih western i avanturističkih priča itd itd.

Tek se 1981. njegovi radovi počinju objavljivati u rodnoj Španjolskoj i biva angažiran od strane najvećih španjolskih izdavača poput Norma Editorial, Creepy itd. Za Normu crta "Sarvan", strip o istoimenoj ženskoj junakinji u SF okruženju, po scenariju Antonia Segure što predstavlja prvi njihov zajednički projekt. Već sljedeći, Kraken (priča o čudovištu koje prebiva u kanalizaciji velikog grada i odredu poručnika Dante, koji ga pokuša uloviti), predstavlja jedan od najboljih Bernetovih stripova sa nevjerojtanom atmosferom. Ponuđeno mu je još nekoliko sci-fi projekta na kojima ipak nije želio raditi jer kako je uvijek govorio - takav ga strip ne zanima. Počinje i suradnja sa Enrique Sanchez Abulijem, što predstavlja najveću prekretnicu u njegovoj karijeri. Njihov prvi zajednički projekt su Crnjaci, serija kratkih, morbidnih priča nabijenih nasiljem i erotikom, što će postati svojevrsni trademark dvojice autora i u budućnosti.

Ta ista 1982. godina vjerojatno je i najznačanija u Bernetovom opusu, jer dobija priliku raditi na Torpedu 1936, serijalu o plaćenom ubojici i njegovom side-kicku, nes(p)retnom Rascalu. Prvobitno je kao crtač bio angažiran veliki Alex Toth kome se pak nije svidjela pretjerana brutalnost i negativnost glavnog lika. Predložio je Abuliju promjene u smislu da glavni junak bude ipak malo više pozitivniji, ali je Abuli u suradnji sa urednikom Toutainom to odbio, pa je nakon samo 2 nacrtane epizode Alex Toth odustao od projekta. Scenarij je sasvim slučajno bio ponuđen Bernetu, koji ga je bez puno razmišljanja prihvatio, jer Alex Toth je oduvijek bio jedan od njegovih crtačkih-uzora i takvu priliku nije htio propustiti. Unaprijedio je lik napravivši ga još grubljim i opasnijim. Bernetov uzor za Torpeda je svakako glumac Boris Karloff, koji se proslavio ulogama u starim filmovima o Frankensteinu. A Torpedova frizura je - ako je vjerovati glasinama - napravljena po uzoru na Bernetovog papagaja. Sve je ostalo povijest, rekli bi. Torpedo je doživio gotovo planetarnu popularnost (postoji čak i crtić), objavljen je u više Europskih zemalja i u Americi, a i kod nas vrijedi za jedan od najpopularnijih stripova svih vremena, a Luca Torelli jedan od najomiljenijih junaka. Abuli je pekao zanat uređivajaći i prevodeći kriminalističke romane, pa su tako njegovi scenariji prepuni britkih dialoga, erotike, crnog humora i nasilja u kombinaciji sa Bernetovim jednostavnim, ali itekako izražajnim crtežom postali dobitna kombinacija koja je obojici donijela svjetsku slavu. Za rad na Torpedu, Bernet je dobio mnoge domaće i inozemne nagrade, među kojima vrijedi istaknuti nagradu u Angoulemu te Yellow kid (jedna od najprestižnijih talijanskih nagrada). Obojica su uz Crnjake i Torpeda zajedno radili i na drugim serijalima, npr. Povratak Kući (vjerojatno njihov najlošiji strip), Snake (western parodija), Le natureza de la Bestia itd. ali nijedan nije dostigao slavu Torpeda.

Torpedo ujedno predstavlja i najbolje što Bernet kao crtač može ponuditi. Dobar osjećaj za crno-bijele kontraste, odlično "pričanje" priče, uvjerljive emocije, dinamika i lepršavost crteža te - naravno - crtanje ženskih likova. Bernetove žene su svakako jedne od najljepših ikad viđenih u stripu, te mada mu spočitavaju da su uglavnom sve iste, ne može mu se osporiti kvaliteta.

Igrom sudbine, upravo je Torpedo razlog za veliku svađu na relaciji Bernet- Abuli, koja je dovela do bezuvjetnog prekida svake suradnje između njih dvojice. Postoji mnogo verzija, koja je prava zna vjerojatno samo vođa grupe TNT, Broj 1, ali nekako najvjerodostojnije izgleda verzija, da se u jednoj prilici Bernet sam potpisao kao idejni tvorac Torpeda, izostavivši tako Abulija, na što se ovaj naljutio i tako je krenula svađa. Jedno je sigurno - svi koji nešto znače na španjolskoj strip-sceni slažu se u jednome, a to je da je bilo kakva buduća suradnja dvojice velikih autora nemoguća misija. Šteta u svakom slučaju.

Međutim, slava koju je stekao na Torpedu, omogućila je Bernetu rad na ostalim projektima, pa je tako sljedeći vrhunac u njegovoj karjieri svakako suradnja sa velikim argentinskim scenaristom, Carlosom Trillom. Zajedno potpisuju nekoliko zapaženih serijala, poput Custer, vizionarskog stripa o juanakinji u reallity - showu, koju 24 sata dnevno prate TV kamere (prethodnica Big Brothera, možda?), Light and Bold (priča o ljepotici i zvijeri), erotska Cicca, interesantna interpretacija vampira Ivanpiire te možda njihov najuspiješniji serijal, Klara, gdje je u pisanju pomagao i Eduardo Macias. Priča je to o prostitutki koja se brine za svog sina jedinca i koja traje sve od 1992. godine. Klara je postala zaštitni znak dnevnika El Jueves u kome je premijerno objavljivana u formi od 2 stranice (kompletna priča) po broju a ubrzo je počelo objavljivanje i u drugim novinama u Argentini i Italiji, te u albumskoj formi (postoji hrvatsko izdanje). Radeći na Klari (vizualno radi se o kopiji poznate američke starlete iz 50-ih, Betty Page), Bernet je potpuno promijenio stil koji je postao karikaturalan, brz i sve jednostavniji.

Uz stripove, sve se više posvetio crtanju ilustracija po narudžbama za razne proizvode i projekte. Tako je nacrtao seriju reklamnih slika za viski Long John, u kome "glumi" junak gotovo identičan Torpedu, samo sa nešto "pozitivnijim" licem. Radi ilustracije za španjolsko izdanje Playboya i Penthouse, ilustracije za kriminalistički magazin Thriller, za video-igru Roll, naslovnice za kratke krimi-priče u najvećem španjolskom čaopisu El Pais, te seriju kriminalističkih romana pod nazivom Novella negra.....

U doba kad su u Bonelliju mogli plaćati velike honorare, stigla je i ponuda za crtanje Texonea, specijalnog izdanja najpopularnijeg junaka SBE, Tex Willera, po scenariju Claudia Nizzija. Nakon nekoliko godina odbijanja, Bernet je 1996. prihvatio ponudu. Legenda kaže da je za svaku stranicu bio plaćen po 1000 njemačkih maraka, pa kad se uzme u obzir da Texone ima 220-ak stranica, lako se može izračunati koliko se taj posao Bernetu isplatio, tim više što njegov crtež na tom serijalu sigurno ne možemo karakterizirati kao posebno dobar.

Interesantna stvar kod Berneta je činjenica da nikad nije bio u Americi sve do 2000. godine i da ne zna ni riječ engleskog, iako su mu crtački uzori amerikanci, a zaljubljenik je u jazz, te američke slikare. Ipak, iako dosta kasno, počinje i njegov proboj na američko tržište. 2000 godine ukazana mu je velika čast dobivši priliku nacrtati kratku priču po scenariju Howarda Chaykina za Batman: Black and white, publikaciju koja je okupila najbolje crtače današnjice (po američkim kriterijima) koji su se okušali na kratkim pričama o najpoznatijem junaku DC comicsa. Bernet je tek jedan od rijetkih ne-američkih crača koje je dobio tu priliku (uz njega još Enrique Breccia, Eduardo Risso, Otomo), stavši tako rame uz rame sa Kubertom, John Buscemom, Bisleyem, Bollandom, Colanom itd.

Za Vertigo crta jednu od naslovnica za Weird western tales te jednu tablu u vrlo popularnom Vertigovom serijalu, 100 bullets(Azzarello/Risso) u broju 26 u kome su gostovala mnoga poznata imena, popust Frank Millera, Jim Lee, Tim Bradstreeta itd... 2007. dobiva i prvi stalni angažman u Americi i to na western stripu Jonah Hex, po scenariju Jimmja Palmiottija te Justina Greya. Priča je to o beskrupuloznom lovcu na ucjene sa unakaženim licem, koji ne zna za (sa)milost, radnja je prepuna nasilja, psovanja pa i erotike, pa ne treba čuditi što se Bernet dosta brzo snašao na tom serjialu. Iako se radi o kvalitenom stripu, jednom od najboljih modernih westerna koji je naišao na dobar odaziv kod kritičara, ipak odaziv kod publike nije bio najbolji što se pokazalo i na prodaji a to je u današnje vrijeme najbitniji segment izdavaštva u Americi pa je budućnost Jonah Hexa poprilično neizvjesna.

U novije vrijeme, nažalost, sve se manje bavi stripovima, ali bez obzira na to, svakako se radi jednom od najboljih crtača svih vremena i istinskom crtačkom velemajstoru koji je iza sebe ostavio bogat opus stripova.