Michel Plessix odrasta u umjetničkoj obitelji – i njegov otac i djed su se bavili slikarstvom. Odrasta čitajući strip-časopise poput Spiroua i Tintina, a već kao dijete počinje crtati stripove temeljene na bajkama. Najznačajniji utjecaj na njegov kasniji rad će imati strip-autor Christian Godard, a kasnije će mu omiljeni autori biti Pascal Rabate i Cosey. Iako odmalena zainteresiran za umjetnost, u školi će prvo biti usmjeren na znanost, a zatim upisuje studij medicine, te nakon godine dana i studij likovnih umjetnosti. Ipak, Plessix tvrdi da je najviše naučio poznatog strip-autora Jean-Claudea Fourniera (također Bretonca), čiji je atelje pohađao već od 16 godina. Ondje će se sprijateljiti s još dva mlada umjetnika iz iste regije, Jean-Lucom Hiettreom i Emmanuelom Lepageom, a s njima, kao i s drugim umjetnicima iz okolice Rennesa, sudjelovat će u radu strip-časopisa Frilouz. S Hiettreom će napraviti par kratkih priča o nespretnom policajcu Marku Jonesu, koje će kasnije biti objavljene u albumu Pas de banane pour Miss Blanquette, a uz Hiettreov crtež zajedno će napisati scenarij.

U kasnim 80-ima slijedi period rada za izdavačku kuću Milan, gdje će zajedno sa scenaristom Dieterom raditi na dječjem serijalu Ed et Benjamin, a nakon jednog izdanog albuma, nazvanog La Deesse aux Yeux de Jade, on i Dieter odlaze raditi za Delcourt. Istovremeno s Plessixovim prelaskom na sve realističniji crtež, Dieter i on zajedno stvaraju strip usmjeren na odraslu publiku, pa tako od 1989. do 1995. godine rade na serijalu Julien Bosvert. Ovaj će hvaljeni serijal biti avanturističkog karaktera, ali ne u klasičnom smislu, s obzirom da će se usmjeriti više na psihološki i emotivni razvoj glavnog junaka. Također će velika pažnja biti poklonjena svim lokalitetima kroz koje prolazi glavni junak, te će Plessix to vjerno dočarati crtežom, a pomoći će mu prethodni crteži koje je napravio dok je i sam putovao tim krajevima svijeta (Afrika, Meksiko, San Francisco, između ostalih). Nakon završetka serijala, ovaj će primiti i nagradu žirija na Međunarodnoj smotri stripa u Angoulemeu 1996. godine.

Godinu dana nakon završetka ovog projekta, Plessix se vraća mlađoj publici svojom samostalnom adaptacijom romana Kennetha Grahama iz 1908. godine i započinje istoimeni serijal Vjetar u vrbama. Ovaj će izlaziti u Delcourtu od 1996. do 2001. godine, a za njega će Plessix razviti novi stil koloriranja, te se etablirati i kao vješt strip-scenarist. Serijal će biti preveden na više od 15 svjetskih jezika, te se može pohvaliti bazom od preko 200 000 čitatelja. Uz to, Plessix će za Vjetar u vrbama primiti i nagradu publiku u Angoulemeu, te nagradu Max&Moritz u Njemačkoj. 0d 2005. do 2013. će nastaviti ovu priču novim serijalom nazvanim Vjetar među dinama. Temeljena na zadnjem poglavlju iz originalnog književnog predloška, ovdje će taj dio priče biti dodatno proširen u novih 5 albuma objavljenih u Delcourtu. Ovaj serijal nastavlja stopama svog prethodnika, te biva hvaljen pogotovo za poetičnost svog izraza, detaljnost, ali i ljepotu svog crteža. Na kraju, Vjetar među dinama će suptilno odati počast mnogim velikim umjetnicima, poput Maneta, van Gogha, Moneta i drugih.

Plessix će povremeno raditi i s drugim izdavačima, pa će u suradnji s crtačem Bazileom napisati serijal Les Forrel za Dargaud, dok će sa scenaristom Le Gallom nacrtati strip-album La ou vont les fourmis za Casterman. Također će sudjelovati u grupnim projektima poput Innuata i La Fontaine aux fables. Na žalost svih svojih čitatelja, Plessix je preminuo u 57. godini od srčanog udara, u trenutku dok je radio na nastavku svog najpoznatijeg serijala.