Nicolas de Crécy odrasta u velikoj obitelji koja će iznjedriti mnoge umjetnike, a bavit će se i biti u mnogim umjetničkim granama, uključujući glazbu, film i animaciju. Nicolas će pak krenuti putem stripa i animacije, a bit će dio prve generacije koja će pohađati poznatu školu stripa u Angoulemeu 1987. godine (L’École européenne supérieure de l’image Angoulême – Poitiers). Iste će godine u suradnji sa Sylvainom Chometom izdati i svoj prvi rad, Bug Jargal, adaptaciju književnog predloška Victora Hugoa. U ovom će razdoblju dvije godine raditi i za francusku podružnicu Disneyja, a potom će 1991. godine izdati svoje prvo široki zapaženi album Foligatto, u suradnji sa kolegom-scenaristom iz Angoulemeove škole, Alexiosom Tjoyasom. Ova će priča o opernom pjevaču-kastratu prividno smještena u osamnaesto-stoljetni talijanski grad odmah privlači pažnju i pohvale kritičara, a njegovo korištenje nijansi boja te crtež u Klimtovom stilu ostavljaju na čitatelja surealan i pomalo jeziv dojam.

Ponovno se udružuje s Chometom na jednom od njihovih poznatijih i nagrađivanijih projekata, serijalu Léon la Came. Ova odlična satira o stranputicama neo-liberalizma i i post-industrijskog društva kreće s objavljivanjem u časopisu A Suivre 1995. godine, a odlikuje ju, uz de Crécyju svojstven monokromatski surealizam, i priča u kojoj se apsurdi međusobno stalno nadmašuju. Uz ostale pohvale i priznanja, ovaj će triptih za svoj drugi album primiti i nagradu Alph'Art za najbolji francuski album 1998. godine na Međunarodnoj smotri stripa u Angoulemeu. Iste će godine izaći i Chometov kratki animirani film La Vieille Dame et les Pigeons, na kojem će također ovaj dvojac ponovno surađivati, s de Crécyjem u ulozi umjetničkog ravnatelja.

Iako prepoznatljivog osnovnog stila, de Crécy će se okušati i u drugim stilovima i žanrovima. Ovdje treba spomenuti crno-bijeli serijal Monsieur Fruit, barokno-fantastični kolor Bibendum Celestea, te futuristični Period Glaciaire izdanog u Futuropolisu, ali koji je također bio dio privremene postave u Louvreu. Od 2005. do 2010. godine za Dupuis samostalno stvara otkačeni antropomorfni serijal Salvatore, koji će biti nominiran za prestižnu američku nagradu Eisner. Ova fantastična pripovijest o psu kojemu automehaničarske vještine nisu nimalo strane osvojit će vas de Crécyjevim slobodnim i maštovitim stilom, kako u slici, tako i pričom.