Putem tutnji težak vjetar koji zaudara na znoj i leševe. Ledi me. Oluja se približava. Ne tražim zaklon, nema dovoljno velikog zaklona da mene zaštiti. Njišem se uz rub staze, pijan po običaju, i nadam se da će se smanjiti udaljenost među nama, da će se naše kože konačno dotaknuti. Prljav, izubijan, smeten, ne dopuštam da mi se približi onaj trenutak kad ću se, kad više ne budem imao daha i kad me stopala budu ubijala, morati zaustaviti. Hoću li biti još dovoljno živ da krenem dalje?