„Sjećanja mi dolaze i odlaze, a mnogo ih je i ne uspijevam ih smjestiti. Nikada nisam siguran što se desilo prije ili poslije, plešu mi imena, lica... Sjećanja mi dolaze i odlaze, mnogo ih je i ne uspijevam ih smjestiti. Nikada nisam siguran što se desilo prije ili poslije, plešu mi imena, lica... Kao da se knjiga mog ondašnjeg života raspala, a u ruci mi ostao pregršt listova koje ne znam nanovo poredati. Katkada čak kao da nisu moja... nisam siguran da razlikujem što su maštarije, a što sjećanja...“

Mi smo ono čega se sjećamo. Ali pamćenje nije objektivan i nepromjenjiv registar. Uz pomoć Fidelovih sjećanja Sabela pokušava rekonstruirati priču, dio svoje priče. Ali u tome oživljavanju postoji još mnogo niti koje se isprepleću, drugi ljudi, druga pamćenja. Jer mi smo i ono čega se drugi sjećaju. A u tim sjećanjima, vlastitima i tuđima, postoji ljubav i pažnja, a postoji i ogorčenje i mržnja.

Pamtiti stoga nije bezopasno.
Ali onaj tko ne pamti, ne živi.